Pages

Apr 20, 2012

Sudar patuljaka


Davno u začaranom kraljevstvu koje je bilo u strašnom problemu živeše hrabri putujući trgovci koje su svi zvali Čergari.

Upravo se jedan znamenitiji Čergar rapravljao. Zapravo nije se ni raspravljao, više je izgledalo da se svadjao. A, onda, to nije bila ni svadja. Cenkao se.

Patuljak nije hteo da odstupi ni malo i stalno je snižavao cenu predmeta. Za Čergare, šta god da prodaju, prodaju strastveno, što je uporniji kupac, oni su srećniji. Nekad su znali i čitavim nedeljama da pregovaraju o prodaji najbezvrednijih stvari. Možete misliti koliko već traje ova prodaja kad je ovo jako bitan predmet - lek!

-Stani! Stani! - Povika u jednom sudbonosnom trenutku hrapavi glas sa strane. - Renone, prevarantu jedan, mislio si mene da prevariš!? Iako si potplatio krčmara u "Četvrtini mača" da me pošalje u pogrešnom pravcu, brzo sam shvatio i vratio se nazad i posle par izbijenih zuba mi je sve priznao.

-Kasniš Garbene! Ha, Predmet je kupljen! Mislim, lek!

-Naprotiv. Tvoje neznanje će te i ovde koštati. - Uozbilji se jako drugi patuljak i pridje trgovcu i sa smeškom od kojeg bi se i sabljozubom tigru naježila dlaka je polako rekao:

-Čergaru, osporavam kupovinu.

Čovek, i više nego dva puta veći od patuljaka skoči na noge iz svog seda prekrštenih nogu. Sreća na njegovom licu je dostigla klimaks i sav se zajapurio.

-Imaćem' Aukciju! - Povika sav srećan.

Zajapurivši se otrčao je u nepoznatom pravcu. Renon je sa očajanjem sve posmatrao i malo je nedostajalo da pusti suzu. Bio je tako blizu...

-Proklet bio Garbene, malo mi je nedostajalo...

-Felina je moja voljena i nemaš nikakva prava da je otimaš. Uostalom, samo odlažeš krunisanje.

-Ceo život te posmatram i znam da ne zaslužuješ ništa, ni Felinu, ni presto.

-Ah Renone, vremena se menjaju. I patuljci. Nisam više onaj mali koji te je napustio kada ti je bilo najteže.

-To nema veze sada... - Započe drugi patuljak, ali ga prekidoše trube i daire. U susret su im dotrčavali mnogi Čergari. Ispred njih je stao onaj što je prodavao lek i sa neskrivenim oduševljenjem im se nakezio i toplim uzdrhtalim glasom kao da će da zaplače od sreće otpevao je:

-Imaćeeeemoo aauuukciijuuu!

Garben i Renon su se očajno pogledali, ali taj pogled se ubrzo pretvorio u besni rivalski.

-Navali! - Povikaše patuljci.

Cenkanje na Aukciji je trajalo čitavih pedeset dana. Bez prestanka i pauzi. Za to vreme Čergari iz celog sveta koji su čuli za to su dotrčavali iz najdaljih krajeva. Toliko ljudi se skupilo da je sve izgledalo u tom metežu izdaleka kao da se vodi neka ljuta bitka. Mada, ruku na srce, ona se zaista i vodila u centru sveg tog ludila.

Na Aukciji nije bitno ko nudi više, cene su skakale do neba pa padale. Čas je Predmet vredeo tri kraljevstva, a čas ništa. Postojala su izvesna pravila za to cenkanje i onaj ko pogreši mogao je izgubiti. Čak je postojalo i pravilo da nema pravila.

Čergar Aukcionar je sam odredjivao kada će koje pravilo važiti, a patuljci su morali da se pridržavaju. Oba patuljka su do savršenstva bila informisana o pravilima i nije bilo odstupanja sve do pedesetog dana.

Sam Čergar Samaš je već počeo da gubi na snazi. Pedeset dana bez sna to može da učini čoveku. S druge strane, patuljci nikada ne spavaju pa je njima bilo svejedno.

Pravilo tog trenutka je bilo ponuditi najsitniju a najvredniju moguću stvar i parirati skrivenoj Aukcionarevoj.

Renon se prezadovoljno iskezio i izvukao je dragi kamičak. Pre će to biti drago zrno.

-Pobedite ovo! Ha!

Uzdah oduševljenja je prošao kroz masu oko njih i širio se od unutrašnjeg kruga na dalje kako se vest širila.

Garben je tada ustao. To je moglo značiti dve stvari. Sve je stalo. Ljudi, vilenjaci, patuljci, poneki div i još mnoga bića su prestala da dišu. Poneka mušica bi prozujala. Ili će Garben sada odustati, ili izaziva Aukcionara da on prvi pokaže izazovni premet. Upro je prstom u Čergara i viknuo:

-IZAZIVAM!

Uzvici oduševljenja su zagrmeli poljem koje će na dalje u budućnoti postati najveća buvlja pijaca na svetu - Čergara.

Nejako rukom Samaš izvuče iz džepa još manji dragulj koji je sijao dvostruko većim sjajem. Svi su zanemeli i čekali Garbenov sledeći potez.

Tada on iz svoje naprtnjače izvuče zapakovanu maramicu i krenu da je odmotava. Niko nikada neće znati jer on to nikome nije priznao, ali delovalo je kao da sve to namerno polako radi.

Kada je otvorio maramicu skroz pažljivo je svojim debelim grubim prstima dohvatio to nešto i spustio na sto pored Renonovog i Samaševog dragulja.

-HA! - Povika od sreće rugajući se Renon. -Tvoje zrno prašine uopšte ne sjaji!

Rezignirano Čergar uzme nazad svoj dragulj i izvadivši lek na sto pruži ga Garbenu reče:

-Ali je zato njegov komad meseca vredniji deset puta i od tvog i mog dragulja. - I tada je glasno da ga čuje što više prisutnih povika:

-Ovim je Aukcija završena. Pobednik je Garben, kralj patuljaka.

Tako je Garben odneo lek protiv kijavice Felini. Krunisan je za kralja i oženio je devojku.

Svi su živeli dugo, jer patuljci zaista žive jako dugo, i srećno, pa čak i Renon, pošto se posle pomirio sa Garbenom. A možda vam jednog dana i ispričam kako se to zbilo.

Kraj.

Apr 17, 2012

Slika

Zbilo se to davno u kraljevstvu predivnog ali sada već dugo zaboravljenog imena. Tog nesvakidašnjeg trenutka sipila je baš sitna kiša da se jedva mogla videti golim okom. Dva lika su nailazila jedan drugom u susret. Toliko bi puno bilo potrebno knjiga da se napiše kako bi se samo zagrebao opis tek jednog od njih da se uopšte nećemo baviti njima niti reći ko su oni.

Pavle slikar je proklinjao taj dan što je došao na ideju da mora da slika na kiši ko neki šalabajzer. Ali tada kad je ugledao prizor dve siline od ljudi kako su se samo okrznule u prolazu pao je u trans i tri dana kasnije se osvestio sa naslikanim remek delom pred njegovim očima. To je bilo njegovo prvo i poslednje delo. Ipak - majstorsko.

Ono što tu zapravo odigralo je da je pored pod drvetom dremkao čarobnjak Mrgud i zainteresovano prišao da vidi šta majstoriše taj momak.

Kada je video da ovaj crta neke čiča gliše i mrlja bojama kaljajući kvalitetno platno sa gadjenjem je ustuknuo.

Pavle ga je upitao kako mu se čini rad, a Mrgudu nekako bi krivo da kaže istinu momku, a opet, crveno je slovo. Tada čarobnjaci ne mogu da slažu. Tako mu sinu sjajna ideja i baci magiju majstorstva na neveštog slikara i zadovoljno ga ostavivši da macka po platnu podje u "Četvrtinu mača" na izvrsnu Sangriju.

Zaista je ispalo remek delo od slike i Pavle potrča brže-bolje u selo da se pohvali pred svima.

Bogati trgovac Baron Fric Šacenštrudel je baš k'o za sreću tada prolazio krajem i ugleda pometnju na seoskom trgu. Zaintrigirano je prišao i imao je šta da vidi.

Prvog trenutka se zaljubio u sliku, a drugog je prepoznao jednog od likova na njoj.

Nije časio časa već je odmah čitav tovar blaga darovao Pavlu da otkupi sliku i za informaciju o tome gde je sreo tog čoveka i u kom pravcu se isti zaputio.

Kada je stigao nazad posle popriličnog putovanja u svoj zamak Štrudel, baron je sliku okačio sliku na najvidljivije mesto, a zatim unajmio tajanstvenog mačevaoca da pronadje još tajanstvenijeg lika sa slike.

Kako to uvek u bajkama neverovatno biva, posle - kako je u kafani kasnije pričao tajanstveni mačevalac - neverovatno puno avantura, nežnih ženskih zagrljaja, ljutih okršaja sa banditima, trač partija sa zmajevima, preskakanja provalija i njuškanja za tragovima, pronašao je misterioznog lika sa slike, o kojem je u medjuvremenu jako puno saznao. Ali, i dalje nećemo ništa da kažemo o njemu.

Upravo je tada usred noći punog meseca tajanstveni lik bio u okršaju sa četiri ljute zveri. Četiri ogromna Vendiga, skoro duplo veća od već velikog ratnika su ga opkolili i spremali se da skoče i raščereče ga. On je stajao mirno sa rukom spremnom na maču u koricama. Tajanstveni mačevalac je samo seo sa strane na kamen i počeo da meditira. Ili je bar pokušavao, pošto je bio jako nestrpljiv lik.

Jedan od Vendiga je bio brži od ostalih i bacio se sa sve četiri na tajanstvenog lika. Tajanstvenom mačevaocu se učinilo da je video dva odbljeska, možda tri. Kada je biće preletelo čoveka i raspalo se na četiri dela shvatio je razliku izmedju svog nivoa i nivoa tog ratnika koji će sa lakoćom da prekrati mučene živote tih jadnih demona.

Nedugo zatim tajanstveni lik je posekavši preostale zveri krenuo ka tajanstvenom mačevaocu i upitao da li je došao da ga izazove na dvoboj jer bi ipak odložio pošto je četvrtak a i nije nešto raspoložen i još na sve to mu se ide u kafanu da popije domaću kuvanu rakiju.

Tajanstveni mačevalac se samo osmehnu i ustajući izvadi iz džepa pismo. Dade ga ratniku u ruke i podje svojim putem.

U pismu je bilo divnim krasnopisom napisano tek par reči:

"BATO MOJ VELIKI VOLJENI, DAJ DODJI I OBIDJI ME PONEKAD,
TVOJ MALI BATA,
FRIC."

I zaista je posle nekog vremena tajanstveni bata otišao i obišao barona u zamku Štrudel i svi su živeli srećno i dugovečno.

Apr 12, 2012

Deda Dado i četrdeset i dva darodavca

Nekada davno beše jedna grupa bitangi koja je harala divljim zapadom. Toliko nesnosno su činili svima dobro da su vlastelini i bogataši morali da unajmljuju bandite i revolveraše i raznorazne vucibatine da ih srede.

Ali, niko nije bio dorastao deda Dadi i njegovoj četrdeset i dvojici darodavaca.

Što je takodje zanimljivo niko nije bio u stanju da pronadje njihovu jazbinu niti da očekuje kada i odakle će se pojaviti i rešavati probleme kao što su loši putevi, signalizacija, propali usevi, suša, glad i šta-ti-ja-znam-već.

Dankan MekPaf se baš tih dana doselio u podnožje Vajoming planina u divljinu podigavši mali ranč gde je gajio svega sasvim dovoljno za svoje potrebe jer više nije želeo.

Jedno veče dok je bacao smeće vide kako se jedna stena pomera i iz nje istrčavaju četrdeset i tri čoveka. Poslednji je zastao i rekao tiho ali dovoljno glasno da i MekPaf može da čuje:

-Ajde steno, zatvori se.

I zaista, velika stena se vrati na predjašnje mesto i zatvori prolaz odakle izadjoše ti silni ljudi.

Iz puke znatiželje šta se nalazi u prolazu iza stene Dankan sačeka da se ljudi dobrano odalje i pridje steni i tiho ljubazno upita:

-Oprostite na smetnji. Da li biste bili ljubazni da se otvorite da čisto virnem unutra šta se nalazi?

Na to stena odgovori:

-Ah, ta niko nikad nije bio toliko pažljiv prema meni. Svakako da ću vam divni gospodine ustupiti prolaz u pećinu. Samo, molim vas, budite pažljivi, malo je namrgodjena. Njen dragi Izvor... Pobegao je sa drugom - Rekom.

Dankan se složio da je to stvarno teška situacija i složio se da će razumeti ako ga Pećina otera. Tako je kročio posle ne puno dugačkog hodnika u prostranu pećinu ispunjenu silnim blagom i bogatstvima o kakvim može samo da se sanja. Njega to ipak ništa nije dojmilo jer nije bio materijalista već se raspričao sa Pećinom pokušavajući bar malo da je uteši i to joj je zaista i pomoglo.

Nakon nekog vremena se oprostio i sa Pećinom i Stenom i otišao da večera u svojoj brvnari. Pojeo je krompir sa sirom u paradajz sosu i bio jako zadovoljan.

To veče je jako dobro spavao a nikome nikada nije ni pomenuo deda Dadu i njegove darodavce. Naravno da ih je odmah prepoznao. Oni su nastavili da haraju dugo zapadom a on je dugo vodio svoj samački život povremeno se družeći sa Stenom i Pećinom.

Svi su bili zadovoljni i srećni i živeli bi tako jako dugo da se nije pojavila Šareni-Cvetak-Zanovetak.

Ali to je već neka druga priča koju ću vam možda nekom drugom prilikom ispričati.

Kraj.

Slovosakupljač


Neki tvrde da se ovo tek nedavno desilo, dok drugi tvrde da je vekovima stara priča. Neki kažu da poznaju ljude koji znaju aktere ove priče. Bilo kako bilo, reći ću vam šta i kako se desilo, pa vi procenite sami.

Na oko zgodan momak Rastko bio je pravi ženskaroš i iako su mu pričali da će mu te dogodovštine doći glave nije hteo da sluša. Tako je jednom naleteo na vešticu Miru koja razočarana njegovim razvratima i ophodjenjem prema ženskom polu odlučila da baci mračnu i zlu čin na njega. Pretvorila ga je u prokleto biće slovosakupljača.

Niste čuli za slovosakupljača?

Ah pa vi onda niste čuli ništa...

Slovosakupljači, to su bića koja se hrane slovima iz tudjih usta izmedju svakog punog meseca. Idu od čoveka do čoveka i kradu po slovo koje ovaj izgovara. Noću od žena, danju od muškaraca. Mislite da ljudi postanu nemi tek tako? Nije, to sve radi slovosakupljač. Da mora svako slovo samo jednom da pojede, pa 'ajde... Nego svakog punog meseca ponovo potpuno ogladni. Nikad kraja njegovoj muci. A ni drugih. A i da je on neko čudesno mitsko biće pa da ima posebne moći i da ga je teško ubiti. Dovoljno je samo da ga polijete čašom vode i puf, njega nema.

Tako je Rastko putovao svetom jer nije smeo nikada predugo da se zadrži na jednom mestu kako ga ne bi razotkrili. I tada, došavši u veliku svetsku luku, začu najdivnije, najpunije i najukusnije "R" na svetu. Pevačica Mila je upravo bila završavala "Summertime" i zavodila sve svojim umilnim glasom u baru "Tri i po lista duvana".

Ono što je malo ko mogao da zna je da je Mila zapravo lovac na bauke. Ona je slovosakupljača odmah prepoznala čim je ušao na vrata bara i počela da sprema zamke za njega ispuštajući umilne tonove.

Makuku je otpio svoj omiljeni koktel i ustavši sa barske stolice bacio zlatni novčić na šank i odmahnuvši nezadovoljno jer mu se ne svidja ova interpretacija pesme izadje napolje iz bara u nepoznatom pravcu.

Princ Gvozdeni je to primetio i izadje oprezno za njim.

Rastko to ništa nije primetio jer je bio omadjijan pesmom i svim tim umilnim slovima... Ali još nešto se desilo. Neka promena u njemu. Nisu mu se samo slova dopadala kod te zanosne devojke. Već i ona sama. Kako je više pevala, menjalo se nešto u njemu. Kada je započela da peva jazz verziju "No woman no cry" počeli su da ga podilaze žmarci i da se preznojava kao nikad do sad. Brzo je sasuo čašu burbona ali kao da je prošla kroz njega.

-Šta se to dešava sa mnom? - Prošaptao je.

Mila je sada već prešla na svoju verziju "No man no cry" i krenula da šeta medju publikom zavodeći ih svojim oblinama i mačijim hodom.

Rastko kao da je bio udaran čekićem svakom njenom rečju i tada oseti kao da ga je neko ošamario. To kao da je bio onaj disciplinski šamar koji te vraća u detinjstvo. Ustao je slabašno, a pred njim se stvorila Mila sa čašom vode u ruci.

Pogledao je razrogačeno i shvatio da je to kraj. Ali ako će taj andjeo da mu presudi.... Neka tako bude.

Kako je završila pevanje pesme polila ga je vodom po glavi.

Ali ništa. Rastko je samo bio mokar. Zbunjeno je pogledao, a ona njega još zbunjenije.

-Oh izvinite gospodine! Pomešala sam vas sa nekim! Zaista mi je žao! - Govorila mu je dok ga je brisala maramicom.

A on srećan jer je skinuta sa njega zla čin gledao je svoju spasiteljku kao božanstvo. Zgrabio je tada i poljubio najstrastvenije dok je puni bar "Tri i po lista duvana" oduševljeno tapšao i zviždao.

Nakon toga svi su živeli jako dugo i srećno.

Osim Mire. Nju je pronašao Dušan, lovac na veštice mračnih magija i ubio. Ali to je već druga i daleka priča.

Apr 11, 2012

Čarobnjačka priča

U nekom davnom drugačijem dobu živeše čarobnjaci.

Ne onakvi o kojima čitate po beletristici. Ovo su bili ponositi majstori svog zanata čiji posao bi uglavnom bio da zaleče prirodu, da spoje nespojivo i razdvoje nerazdvojivo.

Jedan poseban momak, koji će posle jednoga dana postati specijalno poznat, tog uobičajenog jutra je pokušavao da zaspi, ali stalno je imao osećaj da mu je neka cvrkutava buba oko glave.

Posle duboke koncentracije da otkrije odakle zvuk dolazi frknuo je iz nemoći i besa i shvatio da on sam proizvodi cvrkutanje svojim šmrkavim nosem.

Toliko se glasno nasmejao da prepade devojku koja je naišla putem. Čarobnjaci inače mnogo obožavaju da dremkaju pored raskršća. Ona odskoči od straha pa ljutito pripreti prstom i nastavi dalje svojim putem.

Naš deran se toliko začudi sebi što nije mogao da prestane da zuri u nju. Bila je to skroz u potpunosti sasvim obična devojka. Toliko je bila neinteresantna u svojoj pojavi da je dodatno iziskivala poglede.

Neka prirodna sila ga pogura za njom. U par skokova je sustigao i nervoznim korakom je pratio njen ujednačeni dosadni korak.

Još jednom je bacio pogled na nju i uplašio se samog sebe. Toliko je devojka izgledala dosadno i neinteresantno da te zabole oči posle par trenutaka. A opet, on je buljio u nju.

Inače, čarobnjaci starog doba ne vide ljude na običan način. Oni vide slojeve koji su naneseni ili su ih ljudi sami sebi naneli.

-ŠTA!? - Prodrala se devojka. Čak i u vikanju, bila je neinteresantna. Fascinantno, pomisli momak.

-Jovan.

-Irena. A sada ćao. Zar ti nije dosta što si me preplašio...?

Ah ta divna monotonost i običnost u njenom glasu. Tu se mladi čarobnjak zamisli. Šta se to dešava sa njim? Da nije neka bolest? Da nije umro pa se Majka sprda sa njim?

Čisto da se zna - čarobnjaci starog doba se nisu radjali kao obični ljudi ili novopečeni čarobnjaci. Njih je stvarala velika moć prirode na sudaru više prirodnih sila. Što ih se više sudara, to se rodi moćniji čarobnjak. Jovan se rodio na sudaru svih sila i bio je jedini kao takav i najmoćniji. Mada, to zapravo niko sem Majke prirode nije nikad ni znao.

Osvestio se na sred puta ne zna se koliko vremena kasnije. Možda su dani prošli. Čarobnjaci svakako drugačije doživljavaju proticanje vremena, i od vremena samog.

Zevnuo je izgovorivši na glas "ZUPABA!" i ne shvativši i iz usta mu iskoči čarobno biće. Uplašeno je slao munje, vatrene kugle, vetrovite pijavice i stenje na njega da ga sredi. Ali uzalud, drekavac je uspeo da pobegne.

U mnogim kraljevstvima zevanje je kažnjivo smrću ako si čarobnjak. Tako prizoveš neko čarobno biće koje potom plaši, maltretira, pa čak i jede nedužne ljude. U očima prirode, svi ljudi su nedužni.

-Ah, šta da se radi, - promrmlja i nastavi niz put. Odjednom se našao u predivnoj alhemičarskoj radionici. Bilo je tu svakojakih drangulija, a čarobnjaci su zavisni o drangulije. Prosto ih obožavaju. Dugo je gledao svašta što bi mu prošlo kroz ruku i odjednom se nadje nasred dvorišta nekog koje mu bi neobično poznato. Tog trenutka pokraj njega protrčaše tri mala deteta i povikaše u glas:

-TATA! TATA! TATA!

Zapanjeno se osvrnu oko sebe i u dovratku male neugledne kuće stajala je Irena. Da, ista ona dosadna i krajnje neinteresantna Irena.

Trgao se toliko jako da se probudio.

Opet je krenuo da zeva i naglas izgovori "ZABADA!" ali na vreme stavi ruke na usta i uspe da ugura nazad jednoroga koji ga ritnu u kvarni zub pa Jovan opsova. Jako blizu njega sevnu grom i sprži jednu staru jelu.

Mladi čarobnjak se sažali na drvo pa ga vrati u predjašnje stanje.

Ovo je već opasno, pomisli Jovan. Prvo zevanje, pa ne poznam razliku izmedju stvarnosti i sna... Šta da radim? Moram do Starkelje.

Čarobnjaci ako mešaju stvarnost sa snom to nije naročito opasno po njih već po nas. Ako pomešaju ova dva, mi, obični smrtnici bi bili zaglavljeni u procepu izmedju sna i jave i ukočeni do kraja vremena.

Dobro je samo da Jovan još nije počeo da zaboravlja snove. To je najopasnije. Tako su nestajala ne samo kraljevstva već i čitavi svetovi.

Jovan zakorači i pojavi se u pisaćoj sobi velikog čarobnjaka. Krenuo je da se uštine ali ga prekinu umilni a čvrsti glas:

-Ne brini Jovo momče, ne sanjaš.

Uzdah olakšanja mu prodrma celo telo. Po podu sobe odjednom izraste razno poljsko cveće. Iskoristio je trenutak i pogledom prošarao po sobi.

Svuda su bile svakojake knjige, naravno većinu ih je napisao Starkelja. Samo je jedna polica bila odvojena na istočnom zidu gde su bile tudje knjige. Čak dve Jovanove. To ga natera da se nasmeši.

-Danka će biti srećna zbog tvog cvetnog poklona.

-Ah naravno, nema na čemu, stari. Nego, reci mi šta da radim...?

-To nije problem. - Reče čovek duge potpuno sede brade i kose, odeven u sivu somotnu haljinu, lica koje nije odavalo godine. - Uzmi ovo.

Dao je mladom čarobnjaku u ruke knjigu čiji naslov "Život" nije odavao šta bi se krilo unutar njenih korica. Kada je Jovan okrenuo prvu stranu, razrogačio je oči. U narednih par strana istog sadržaja već je zaprepašćeno ustuknuo.

-Kakva je ovo magija??

-Nikakva, a možda i svakakva. - Odgovori Starkelja. - Nastavi.

Momak već skroz u neverici okrenu podosta strana preskočivši skoro četvrtinu knjige i nadje deo koji ga zanima. Tu je pisalo:

"Dao je mladom čarobnjaku u ruke knjigu čiji naslov "Život" nije odavao šta bi se krilo unutar njenih korica. Kada je Jovan okrenuo prvu stranu, kada je Jovan okrenuo prvu stranu, kada je Jovan okrenuo prvu stranu, kada je..."

-Šta je ovo? - Zbunjeno upita.

-Jao, to je čarobnjačka petlja. Zanemari i preskoči dvadesetak stranica.

Jovan to učini i dodje na deo gde piše:

"Jovan to učini i dodje na deo gde piše: "Jovan to učini i dodje na deo gde piše: "Jovan to učini..."

-Sada se šališ sa mnom, Starkeljo?

-Ne... Preskoči još malo i ide moje objašnjenje.

Nakon još dvadesetak stranica Jovan nadje pasus posle onoga gde piše šta se sada dogadja.

-Čitaj naglas. - Zahtevao je Starkelja.

Mladi čarobnjak se nakašlja i počne da čita:

-Starkelja mu tada objasni odakle mu knjiga. Rekao je, sećaš li se onomad kad smo se pošteno napili u "Četvrtini mača"? E pa tada si mesečario. Usred noći si skočio na noge, zgrabio pero i materijalizovao ovu knjigu pred sobom i u par treptaja oka je ispisao celu. Onda si mi je dao i rekao da ću znati kada da ti je vratim. I da ću ti reći da si se zaljubio i jedino rešenje ti je da budeš sa tom običnom Irenom i da ti rodi devetnaestoro dece i poslednjeg ćeš nazvati po meni. I svi će živeti dugo i ne uvek, ali uglavnom srećno.

Jovan je tako učinio i zaista tako sve bi.

Kraj?

Apr 7, 2012

Heroj Brka

Negde davno u dalekoj zemlji beše jedan heroj. Zvali su ga Brka iako je bio čovek potpuno ćosav.

Baš ćemo upasti u posmatranje njegove životne priče u trenutku kada je pošao u zamak zle veštice Izolide.

Mrkli mrak ga je prevario kada je zašao malo dublje u podrume u potrazi za pomenutom vešticom, te je zapeo za nešto poletevši trapavo napred i udarivši u gomilu naslaganih cepanica za ogrev koje se nemilosrdno obrušiše na nesretnika.

Nakon par naprslih rebara, po kojeg slomljenog zuba i ne zna se koliko vremena bez svesti, Brka skoči na noge lagane i besno počne da mlatara svojim mačem Vešticoubicom. Nesrećan slučaj je bio takav da je u svojoj nespretnosti naš heroj zveknuo o stub pored mačem tolikom silinom da se ovaj baš snažno odbi odsekavši glavu našem heroju Brki i time završivši sve moguće buduće podvige našeg protagoniste.

U tom trenutku Izolida, koja zapravo uopšte nije ni bila veštica, se kupala na najvišem spratu najviše kule svog zamka. Nije ni pomišljala na odlazak u taj fuj prljavi mračni bljakasti podrum već se pripremala za najavljenu prosidbu princa Gvozdenog.

On je to popodne zaista došao, i zaista je zaprosio, a ona pristala. On je odveo iz tog neuglednog zamka u svoj veći, lepši i prostraniji, odakle je posle očeve smrti vladao dugo tim dalekim sada zaboravljenim kraljevstvom i svi su živeli dugo i srećno do kraja svojih života.