Pages

Feb 19, 2012

Usamljenik


Beše to jednom za velikoga rata gde se sjatiše veliki osvajači na Evropu. Daleko od svega toga, tamo iza kraja sveta, bio je jedan veliki usamljenik,  Sivi-pas-koji-više-ne-laje.

Živeo je kao vrač pogadjač u jednom malenome selu odmah ispod velikih vodopada. Pošto ga je krasio izuzetan talenat u svoj toj vračarskoj veštini, reši on da na prevaru nadje sebi ženu. Poželeo je da prekine cikluse usamljenosti.

Zbog toga podje kod svog brata Izgorele-breze koji se istim poslom bavio, ali u susednom selu. Samo petnaestak izlazaka sunca dalje.

Izgorelom-brezi baš tada pukim slučajem ponestaše neki sastojci za melem protiv bolova i reši da zafrkne svog mladjeg brata. Ubedi da bi mogao da načini da se devojka Prolećno-sunce zaljubi u njega ukoliko donese specijalna tri sastojka. Tuce maslačaka sa vetrovite livade, jaje iz gnezda ognjene ptice sa visokog brda u blizini, i mešina vode iz bodljikavog drveta iz kanjona nedaleko odatle.

Sivi-pas-koji-više-ne-laje pristade na pogodbu bratovljevu i podje u pohod ni ne slutivši da je devojka već zaljubljena u njega i da samo blagougodjava svom jako lenjom bratu.

Već istog dana sakupi tuce maslačaka i uspe se na pola visokog brda i prespava udobno se smestivši u krošnji starog drveta.

Sutradan je stigao do gnezda ognjene ptice ali ona je bila mrzovoljna da napušta gnezdo pa je čak četiri dana morao da sačeka dok se ova nije vinula u nebo i odletela u potrazi za hranom. Brže bolje je uleteo u gnezdo, zgrabio jedno jaje i pobeže glavom bez obzira. Svako zna da ako te ognjena ptica uhvati dok činiš takav zločin mogu samo da te dodaju na spisak ispod totema.

Do kanjona mu je trebalo dobrih deset, ne, ipak je bilo jedanaest izlazaka sunca. Tu je potražio bodljikavo drvo ali u jednom trenutku naidje skroz očekivano na četiri kojota. Ovi gladni, pojeli bi se medjusobno. Ali eto, došao dobar zalogaj i dadoše se u trk da ga smažu. 

Tu se Sivi-pas-koji-više-ne-laje jako prepao i pojuri kako ga noge nose odatle. Požele u trenutku da je zaboravio na svoje glupave želje da prestane da bude usamljen, jer ništa mu to neće značiti sada kad bude pojeden. Toliko je bio u strahu da nije ni primetio rupu ispred i upade unutra. Nije dugo padao. I nije se čak ni povredio, samo se malo ugruvao kad se dočekao na fini uglačani kameni pod tunela. Iznenadjen šta će on tu i kako se sad odjednom tu našao počne da luta. Trajalo je to satima, možda čak i izlascima sunca, kad odjednom naidje na jednog čoveka čudne boje kože i obrijane glave obmotanog u neku veliku krpu.

Ovaj ga pozdravi i predstavi mu se kao putujući Šao-Lin monah. Reče da upravo je pošao kući te da ovaj može sa njim, sigurno će mu se dopasti.

Što da ne - pomisli Sivi-pas-koji-više-ne-laje i podje sa monahom koji se predstavi kao Fu Ju Hui Dju. Ne zna se koliko su dugo oni tako putovali jer u tunelu je jednostavno nemoguće meriti vreme. Ali na trenutke se činilo da putuju jako kratko, a onda opet i beskrajno dugo. 

Kada su stigli do hrama monah objasni vraču da je stigao na Tibet i da je ovo njegov dom - Šao Lin manastir. 

Kako je tamo proveo neko vreme, Sivi-pas-koji-više-ne-laje shvati u svoj toj lepoti i miru, kako unutrašnjem koje je stekao, tako i spoljašnjem u svetu koji ga tu okružuje, da on zapravo nije usamljen već samo drugačiji. 

Tako se nastanio u manastiru i živeo je dugo i srećno do kraja života.

Kraj.

Neispavana Lepa


Neznano kada, u brdima zaboravljenog šumskog kraljevstva gde ljudska noga retko kroči, živeli su Aventija i Antun. Voleli su se i živeli skroman ali ispunjen život koji je doveo do rodjenja deteta. Odmah su znali da će biti predivna osoba i nazvali su je još pre njenog pojavljivanja ovozemaljskog Lepa.

Te tragične noći Antun je pomagao pri porodjaju i Aventija se naprezala i trajalo je to dugo u noć i napokon se beba promolila i izašla napolje. Antun je obavio sve u tom polumraku i onda je prineo mama Aventiji bebu na svetlo da je vide. Oboje su premrli od straha, doživevši srčane napade i završivši svoje životne priče.

Nekim čudom Lepa je preživela i nastavila da živi u tom zabitom kutu. Bila je jako tužna i usamljena i stalno je plakala. I nije mogla da zaspi. Koliko god se trudila - nikako. 

I tako su godine prolazile, godišnja doba se nizala, a Lepa se navikla na nesanicu i na plač. Šta god da je radila suze su se same slivale niz njene obraze. Jednog kišnog jutra je pratila zeca u lovu do ulaza u pećinu. Odvažila se i kročivši unutra nadje se u divno uredjenom hodniku koji, kako je uvidela zbog puno paučine i prašine nije jako dugo korišćen. Osim što su sitni glodari krstarili tuda. Iz proste intrige je nastavila da luta po hodniku i dodje do nekih naizgled vrata i pritisne ih i ona se povukoše malo prema njoj i otvoriše u stranu. 

Pred njom je odjednom puko pogled na predivne odaje kao iz bajke. Veličanstveni ležaj sa pozlaćenim svilenim baldahinima kao da je lebdeo iznad tla, sa leve strane stočić sa svakojakim posluženjem. A sa desne.. Odatle se začu glas:

"Ko je to?"

"Lepa ovde.." Ni ne shvatajući kako zna da priča ovim čudnim jezikom obrati se devojka. 

"Pa dodji da te vidim, dete. Ja sam čudesno čarobno ogledalo. Sve vidim sem tebe. Zainteresovala si me."

Tada devojka pridje ogledalu. Ono prvo vrisnu, a onda pokuša da pobegne iz sebe i pukne na bezbroj delova. 

Shvativši da je napravila neki, definitivno ne baš mali problem, Lepa se brže bolje pokupi, zatvori tajna vrata za sobom i pobeže kući. Ubrzo je i zaboravila na taj nemili dogadjaj i nastavila normalno sa svojim životom pitajući se gde li se denuo onaj glupi zec zbog kojeg je propustila večeru.

Daleko odatle živeo je Ivica. Sitni prevarant, sin Rikija ribara koji ga se odrekao preko novina. Živeo je na dvoru i varao tako ljude dok nije prevario pogrešnog čoveka. Ili je pogrešno prevario pravog čoveka. Tako je zaradio teške batine, toliko gadne da su mu stradale oči i nastavio je da tumara kroz život u mraku. Nekim čudom uvek bi mu se našlo negde hrane jer bi se svi sažalili na njega. 

I tako je Ivica odlutao jednom do brda zabačenog šumskog kraljevstva. I stigao je do jednog izvesnog proplanka.

I tako je Lepa jednog dana sela nasred izvesnog proplanka i lila gorke suze kako ona samo ume razmišljajući o gorkom životu, kad iznenada preko nje se strovali jedan čovek.

Prepadoše se oboje i ispreplitaše se kao da su zaplesali ali u nekom ležećem položaju i tada par Lepinih suza dotakne oči Ivicine i on kroz koji trenutak progleda.

"ČUDO!" Vrisnuo je. "Ovo je čudo! O hvala predivna gospo što si me zalečilaaaaaAARGH!"

Tada ponovo Ivica izgubi vid od straha jer jednostavno ne postoji ništa ljudsko na ovom svetu što može da vidi njeno lice i preživi to. No nekim čudom, opet, Ivica preživi. Ali bez vida. Lepa se tu još više rastuži i počne da jeca, cmizdri, plače i nariče, a Ivici odjednom u glavi krenu da se pojavljuju razne slike novca kako mu sa neba pada u krilo.

"STANII! Stani. Stoj. Čekaj sestrice. Imam ideju! Sjajnu ideju. Pazi ovako! Jel me pratiš?"

Odjednom Lepa dobi nalet uzbuđenja jer joj se po prvi put neko obraća u životu a da nije pao pre ili posle toga ničice mrtav.

"Naravno. Pratim te. Do kraja sveta ako treba."

"Pazi 'vako. Pretpostavljam da ti vodiš usamljeni život ovde u kraju. I pretpostavljam da si sada potvrdno klimnula glavom iako ja ne vidim, ali pusti sada to. Imam poslovni predlog za tebe. Da mi lepo skupljamo te tvoje suze i prodajemo kao lekovitu vodicu i zgrnemo silne pare i živimo ko lordovi, pa ti posle možeš kod nekog čarobnjaka da promeniš svoj lični opis. I srećni svi."

Lepa pristane i zaista zgrnuše silne pare i zaista su živeli kao lordovi, a možda čak je ona jednog dana i promenila lični opis pomoću nekog čarobnjaka, a živeli su srećno i zadovoljno do kraja svojih života.

Čiča miča i gotova priča.

Feb 14, 2012

Istinita priča


Jednog čak svima lepog sunčanog dana Svetlana je imala peh. Šetala je pored potoka i upala unutra. Da je malo dublji verovatno bi se udavila. Ovako, za malo.

Zapravo i u njemu bi se udavila da nije naišao Toza. Momak je uskočio u potoče bez razmišljanja i izgura devojku napolje a onda se setio da ima smrtni strah od vode i udavi se na licu mesta.

Svetlana ne znajući kako se našla na obali potoka, zašto je mokra od glave do pete, niti kakvo je to čudno klopotanje iz vode, prepade se strašno i pojuri nazad ka svojoj kući na kraju sela.

Tamo je čekao Mića kovač koji je bio zaljubljen u nju od kada zna za sebe, i naravno, nju. Tek sada je smogao hrabrosti da je pita da prošetaju, ali čim je video kako mokra juri pravo na njega, pokuša da se sakrije i upade u duboku jamu koju su iskopali da tu bude bunar.

Svetlana nije ni Miću primetila Već samo utrčala unutra i pojurila u svoju sobu na spratu da se presvuče da ne bi nazebla slučajno. U njenoj sobi je u tom trenutku bio Djordje, lokalni drparoš. Tako su zvali one koji vole da kradu po kućama. On ne očekujući ovakav ishod dogadjaja a video je pogibije i Toze i Mićinu sa prozora, uplaši se da silno jer je shvatio da je Svetlana veštica. Istog momenta mu je posedela kosa i iskoči kroz prozor dok je devojka ulazila na vrata.

-Ah, opet sam zaboravila da zatvorim prozor. - pomisli ona dok se svlačila, a Dordje se jako loše dočekao slomivši nogu. Iako je bio pri kraju snage od bola koji ga je tupo tukao u glavu, krenuo je da puzi ka centru sela da obavesti meštane.

Kada je nekako posle beskonačno mnogo vremena dopuzao pronadje ga Miloje, Mićin otac.

"Pa šta bi sine crni Djordje!?"

"VEŠTICA!" prosikta drparoš već upadajući u bunilo. A tu se već skupi dovoljno sveta oko njega, njih desetak.

"Gde? Govori, ubio te grom!" Upita baka Jefimija koja je držala divnu bakalnicu tu odmah iza ćoška.

"Ubila je i Tozu u potoku svojim moćima i Miću nevidljivom silom gurnula u jamu!"

Otac Mićin već tu poče da čupa sebi kosu od očaja i zgrabi Djordja za revere i prodrmavši ga prodere se:

"KO BRE BOGA MU POLJUBIM!?"

Djordja je telo već počelo da izdaje i poslednjim delićima snage krenu jako dugo i baš polako da podiže prst ka žutoj Svetlaninoj kući, ali samrtni ropac mu zaustavi pokret pravo na Mileniji, parohovoj jedinici.

Nije prošao ni trenutak, već su je zgrabili, rastrgli joj odeću, vikali kako samo veštice mogu da imaju tako predivno telo, strpali je na stub koji kao da je nikao odjednom na seoskom trgu. Strpaše oni tako Mileniju, porazbacaše drvnu gradju pod njene noge i već su bili spremni sa bakljom da je zapale kada se pojaviše dva jahača niotkuda i jedan povika besnim glasom:

"STOOJ!"

Svi su se ukipili a od prepada Miloje ispusti baklju i drvo se lako zapali. Ipak su to bili suvarci sve. Jednim pokretom ruke jedan od jahača prizove mali oblačić direktno iznad lomače i vatra se ugasi. Starkelja, čarobnjak detektiv zadovoljno frknu i opsova na staročarobnjačkom jeziku.

"Budite pristojni Starkeljo, molim vas." progovori mladić sa drugog konja "A vi svi stidite se. Jeste išli i proverili kako je momku koji je upao u jarak? Naravno da niste. Jeste li proverili da li je možda Toza patio od smrtnog straha od vode? Naravno da ne! Ali zato ste odmah optužili devojku koja ni nema veze sa celom pričom i to samo zato što ova gospa je nevino odbijala sve vaše nepristojne ponude! Stidite se. Sreća da smo Starkelja, kraljevski čarobnjak detektiv i ja - princ Sofronije putovali krajem u potrazi za mojom nevestom i da smo shvatili da je Milenija ona prava.
Čarobnjak je sve video svojim svevidećim okom i slučaj je razrešen, a sada svi tutanj da vas ne gledam više."

Tako su otišli Milenija i Sofronije da on traži od paroha ruku njegove kći i, naravno, otac je odmah presrećan pristao i svi su živeli dugo i srećno do kraja svojih života.

Feb 10, 2012

Na čast i na slavu


Niz nebo protkano mesečevim nitima i treperavim zvezdama spuštao se nezvani stranac ka zemlji. Možda je samo u prolazu, možda je rešio da se tu nastani. Niko ne zna.
Snegom zavejano kraljevstvo je sanjalo proleće dok je misteriozni lik hodajući preko snega a ne ostavljajući ni traga pošao ka usamljenoj kolibi. Baš u tom trenutku, kao što obično tako biva na početku raznih priča, radjala se jedna beba. To će jednog dana biti veoma značajna osoba u kraljevstvu. Veličinu i značaj novorodjenčeta stranac je osetio već izdaleka i rešio da poseti ovaj skromni dom. Pošto živi sama i bez igde ikoga sirota Jadranka nije mogla da otvori vrata, ali je doviknula pridošlici da udje.

Stranac je kročio unutra, ali zbog male greške u dimenzionalnom pristupu predstavio se Jadranki kao duh. Od straha je odmah rodila dete i onesvestila se. Zdravo dete od tri i po kilograma, primeti stranac odmah. Brzo je prišao i odradio sve što babice inače urade. Zadovoljan što je dobro odradio posao, materijalizovao je nešto zlatnih dukata ženi na stolu, hrane i svašta nešto zanimljivo. Pošto je posedeo malo uz vatru i popio vraški dobar čaj, zaputio se dalje u nekom nepoznatom pravcu.

Jadranka ujutro se probudivši u izobilju to što je videla duha pripisa Bogojavljanju i pošto je počašćena svačim lepim i dragocenim odluči da je pravo ime njenom sinu Časlav.

Časlav je brzo izrastao u pravog derana i stalno je smišljao razne nestašluke te mati ne znajući kako da se nosi sa problemom obrati se svom stricu u velikom gradu koji je radio kao sladoledžija. Ovaj joj odgovori depešom gde zatraži da pošalje mladog Časlava da mu bude šegrt i kako će ga malo ozbiljnog posla dovesti u red.

Tako je Časlav krenuo na put sa torbom naprtnjačom gde su bile sve njegove stvari sa još par poklona za deda-strica. Jednog krajnje idiličnog trenutka mladić je nasred puta zaspao. Naime, patio je od bolesti iznenadne pospanosti, a da to nije ni znao.

Kako je zaspao tu gde se našao iz šume je istrčala devojka razderane haljine, sva u suzama i licem u očaju. Bežala je od razbojnika i zbog silne usplahirenosti nije primetila mladića koji se sklupčao nevino nasred puta. Saplela se i svom dužinom se prostrla nasred puta udarivši glavom o deblo koje se baš, eto, za potrebe priče tu našlo i odlutala u svet snova sa nagradnom čvorugom na glavi.

Nedugo zatim iz šume istrčaše tri razbojnika i pojuriše u pravcu devojke ali ni oni nisu videli Časlava kako se kao nevinašce sklupčao uz put, te prvi zapevši o nogu spavalice pade i u padu pokuša da napravi neku akrobaciju koja bi ga održala u ravnoteži. Ali, to je izazvalo samo da se dvojica iza u punom trku nabodu na njegov mač. A i on na njihove. I tako stradaše nemilice vrlo poznati razbojnici od do tada nepoznatog Časlava.

Kada su se mladić i devojka probudili svako iz svojih snova ona je bila ubedjena da je on spasio a on ubedjen da se zaljubio. Ubrzo je tu dojurila kraljevska garda i ispostavilo se da devojčurak nije tek tamo neki već lično princeza Miona, kraljeva kći. Toliko je kralj bio zahvalan a princeza zatelebesana u mladog Časlava da su se ubrzo uzeli i momak je primljen u kraljevsku porodicu i još mnoga dobra dela je učinio. Čak se i skrasio i prestao da smišlja nestašluke.

Živeli su svi dugo, srećno i voleli se do kraja svojih života.

Kraj.

Feb 9, 2012

Ratna priča bez rata


Kako napisati herojsku ratnu priču bez heroja i bez rata?

Vrlo lako.

Naš glavni akter rodio se daleko od velikih zamaka, gradova i centara znanja, ali je ipak bio blagosloven.. ili proklet sveznanjem. To ga je činilo jako tužnim, a u isto vreme i besnim. Tako da je bio u svadji sa svima a ponajviše sa sobom, predsobljem i trpezarijom. Lomio je sve od reda i jako dugo se vodio taj nemili rat.

Sve se to zbivalo dok jednog dana selom ne prođe sveznajući veliki mudrac. Zaputio se pravo ka kući mladićevoj i pokuca na vrata. Ovo je bio već period kada je momak odbačen kao ludak i živeo je sam. Besno nakeženo lice je prvo pogledalo pravo u stomak, pa gore u bradu mudraca koji se iskezi i zapeva.

To šta je on otpevao niko nikada neće znati jer mladić nikome nije rekao.

Kada je završio, mudrac se osmehnu i reče:

"Sad znaš šta ti je činiti u životu, mladi Bob Marley. Moram da se vratim na Sivu planinu, očekujem posetu."

I div mudrac ode.

Feb 8, 2012

Makuku


Jednom prilikom davno malo posle nekih teških ratova u jednom dalekom kraljevstvu živeo je jedan dečak siroče koji je želeo da putuje celi život. Na njegovu žalost neka čudna sila ga je držala u radionici kovača mačeva Mikajašija. To je bio najbolji kovač na svetu. Do tada. Dečak sirotan - Radoje - će ga nadmašiti i postati ne najbolji, nego legendarni.

I tako dok je jednom prilikom Mikajaši bio na putu, a putovanja u to vreme su značila i po godinu dana, sada već mladić Radoje dobi neočekivanog i neobičnog gosta. Naime, crnac Makuku je nailazio krajem i čuo je za najboljeg kovača na celom svetu i odluči da ga poseti. Rešio je, kako kaže, da poseče mesec. Za to mu je trebao poseban mač. Ne samo oštar, već i dovoljno čvrst da izdrži takvu seču.

Radoju se ovo učini kao zanimljiv predlog i reši da izadje Makuku-u u susret. Ali ga je upozorio da on nije Mikajaši, već njegov šegrt, ali da zna podjednako dobro da kuje i da ga neće razočarati. Tu je nastupio dvoboj pogleda. Mrko su se obojica gledali čitava tri dana bez pokreta, dok Makuku-u nije kapnuo znoj u oko i morao je da trepne od muke. Nasmejaše se i složiše da se obavi posao, ali Radoje prvo uputi Makukua ka najvećem mudracu sa Sive planine da ga pita za recept da se napravi ovakvo oružje.

Makuku krenu put pod tabane i nadje se pod planinom. Tu ga je čekao tajanstveni mačevalac u podnožju željan dvoboja. Uzalud mu je objašnjavao kako nema vremena za gluposti, ovaj nije hteo da se povuče. Ni makac. Zato Makuku zamanu snažno mačem i iskosa preseče mačevaoca i njegov mač ne na dva nego na četiri dela. Jedan deo mača je odleteo prilično daleko i pao pod noge putujućeg trgovca Miluna i ovaj oduševljen trenutnom pomisli, podigne na tom mestu gostionicu koja će ubuduće biti izuzetno poznata pod nazivom: "Četvrtina mača".

Uspevši se uz ne tako veliku i ne baš sivu planinu, na vrhu zaista naidje na velikog mudraca. Nije šala, bio je div to u pitanju. Znajući kako se postupa sa mudracima, Makuku sede pored gorostasa imitirajući način sedenja i sačeka čitavih sedam dana dok ovaj nije progovorio.

"Znači, recept za mač koji može da poseče mesec ti treba. Zanimljivo. Potrebne su ti četiri stvari: zvezdani kamen od Stanoja, najfinija svila od Rumenke, najfrktaviji patuljasti bik od Žizele i najsiktavija dvoglava zmija sa Madagaskara."

Učtivo je poslušao sve Makuku i ne prozborivši ni reči, rešio da sačeka još jedan dan ukoliko još nešto ima da mu kaže veliki mudrac. Pošto se ništa ne desi ni posle toga, on ustade da krene po malo negodujući koliko dugačak put mu se sprema, medjutim, ipak tada div ponovo prozbori svojim gromkim hrapavim glasom:

"Ali znam da si po malo nestrpljiv. Sve to što tražiš se nalazi u naprtnjači tajanstvenog mačevaoca koga si posekao na četiri dela u podnožju planine. On me je pitao za najboljeg kovača na svetu pre nego što si došao. Bio previše nasrtljiv te sam ga uputio na tebe. Srećno."

I zaista bi tako. Makuku nadje sve što mu treba i sa osmejkom na licu podje kod Radoja koji mu kroz deset dana napornog rada napravi mač koji je nazvao Radosekač.

Oduševljen, Makuku ga bogato nagradi draguljima koje je našao pored svih stvari u torbi tajanstvenog mačevaoca. Pozdraviše se pa podje u svoj omiljeni tropski bar. Zastade na plaži koncentrišući se i spremajući za veliki potez čitava dva dana. I kada izadje mesec žut kao zlatni dukat jednim oštrim potezom koji izazva jedan blaži tornado i ne tako blag cunami mačem zapara preko neba. Par zvezda se prestravljeno uzmaklo, a mesec nije stigao ni da vrisne od straha. Radosekač je napravio zarez na mesecu odvojivši ga na dva dela. Tada Makuku zgrabi jednu polovinu i iscedi je u svoj koktel Mohito. Uz tajanstveni osmeh gledajući kako cunami jenjava u daljini, zavali se u platnenu stolicu i uživajući je pijuckao omiljeno piće dok je prebledela preostala polovina meseca polagano krstarila nebom pokušavajući da se pribere i shvati šta joj se upravo desilo.

Kraj.

Feb 7, 2012

Mačak u rukavicama


Jednog dana mačak što zvaše se Laza rešio da ulovi kobca Ratomira koji se tu vrzma po njegovom malom raju na terasi visoke kule. Ni sam slutio nije u koju avanturu će ga sama pomisao na takvo delo odvući!

Merkao je on svoju metu, čas sleva, čas zdesna, dok se nije okomio, skočio i... kad ne lezi vraže, prokletnik je to očekivao i pobeže u poslednjem trenutku.

Ne bi ovo ništa strašno bilo da je Laza mogao da se dočeka na noge odmah tu odakle se i zaputio u skok. Let u podnožje zdanja ga je neminovno očekivao.

No, bez brige, avantura tek počinje...

U padu Laza je zakačio jednu prostirku za veš na kojoj su bile stavljene čarobne rukavice da se suše. Upao je tačno na njih kako bi i trebalo i poleteo u susret tlu.

Čarobnjak Mrgud se zadovoljno nasmešio srećan što je razrešio još jednu dilemu, to jest, šta da radi sa rukavicama koje mu donose nevolje vec čitavih dve stotine godina.

Čim je dotakao tle rukavicama, Laza se osetio neuništivo i zaista, tada je beton pukao pod njegovim šapama i čitavo zdanje pored se pod težinom udara malo odvojilo od tla. Ipak, nije bio skroz imun na udar, silina ga je odbacila dobrih petnaestak metara dalje u žbunje. Da je ovo sasvim obično žbunje, svedoči to da se tu zapravo ništa nije neobično dešavalo. Ipak, odmah pored žbunja je rupa koja vodi u čarobni svet. Kakav je to čarobni svet, na žalost nikada nećemo saznati jer je Laza ustao, stresao lišće sa sebe i pošao u drugom pravcu videvši prelepu cica-macu kako se šepuri prelazeći ulicu.

Na žalost maca-cica nije videla kamion koji joj je neumitno hitao u susret. Laza shvativši da mora da spase tu lepoticu bacio se i u dva prilično dugačka skoka se našao izmedju kamiona i mica-mace. Zamahnuo je prednjom levicom i zveknuo kamion posred... definitivno posred kamiona. Ovaj se zaustavio u mestu. Tada je zgrabio cica-cicu i opet u dva pristojno dugačka skoka je uleteo u žbunje sa druge strane ulice ostavivši šofera da se pita do kraja života šta ga je to snašlo i kako nikada nije uspeo da naplati polisu osiguranja.

Nepoznata maca čiji život je spasen samo je odfrknula na Lazu i rekla:

"Ajd' pali mali, koji ti je vrag? Imala sam sve pod kontrolom!"

Laza nije očekivao takav tok radnje te iz besa samo odmahnu glavom i zaputi se dalje.

Ne znajući šta će od sebe tako je lutao neko vreme gradom u potrazi za zabavom, hranom i stalnim zaposlenjem da bi nabasao na čergu mačaka lutalica koje su trenutno u obilasku Balkana i pošto su one videle koji potencijal ima mali Laza, prihvatiše ga četvoronoške i zaputiše se svi srećni i zadovoljni u nekom nepoznatom pravcu.

Hajka Lajka i gotova bajka.

Feb 6, 2012

Babe Bez Žaba


U nekoj dalekoj zemlji iza jednog brda koje zovu "Taljige", a niz to brdo ide puteljak koji zovu "Zmijulja", pa kada se prodje jedan mostić i popne se uz drugo brdo gde na vrhu ima jedno drvo koje zovu "Papak", prodje se još nekoliko stotina koraka uzbrdo pa nailazi stena koja je toliko siva da su sigurno tu boju nazvali po njoj, stane se pa se osmotri malo vidik jer je jako lep pogled na udolinu ispod.

Malo dalje se nalazi jedno čudno drvo. Na njega mokre svakakva bića, od običnih životinja do čarobnih i čudesnih, tako da se mahovina na njemu šareni svakakvim bojama i iz njih izrastaju po nekad i po koja bića.

No, to drvo uopšte nije bitno za nas. Pored njega je neki neugledni puteljak niz koji kada se krene stigne se do jedne pećine s leva, ali s desne strane je prolaz, više tunel kroz jedno brdo. Kada se prodje tuda izlazi se na proplanak koji obećava. Sa njega se vidi malo seoce gde je živeo Anton.

On je voleo ponekad da se pobije, ponekad da popije. Ali nikada ne bi prevario čoveka.

Antonova mladja sestra Dorinka je verovala u magiju, i jednog dana je izbajala neku glupost od koje se pretvorila u žabu. Niko do Antona nije verovao da je to ona već da je mlada dama rešila da pobegne u beli svet. Tako da je uzeo žabu i krenuo da traži nekog čarobnjaka da je oslobodi zle čini.

Lutao je on tako, lutao je kud god je stigao i naišao na jednog tipa koji mu je jako čudno izgledao. Zapitao je:

"Dal' ste vi možda čarobnjak?"

"Ne, ja sam advokat.."

"A koji ćete mi vi djavo...? Do vidjenja!" I krene on dalje da traži i naidje na jos čudniju spodobu. Ali, ne usudi se da pita nego nastavi dalje i tada naidje na jednu osobu koja je veoma obećavala da je to zaista neki čarobnjak.

"Oprostite na smetnji..." zaškrguta zubićima Anton, "Da niste vi čarobnjak..?"

A čovek se okrenu, crn, ne kao noć, ali blizu, i reče:

"Ne, ja sam Bob Marley. No znam kako da rešiš svoju sestru zlih čini. Sanjao sam sinoć celu priču!"

"Pa govori kako ubogi čoveče!" Razgali se Anton.

"Potrebno je da otpevamo ti i ja jednu rege pesmu, i sve će biti u redu i tvoja sestra će se vratiti u normalu, pa može posle da se uda za mene."

Tako su oni otpevali pesmu i zaista, Dorinka - Dora, se vratila kao nikad lepša devojka i zaista podje za Boba, i svi su živeli srećno do kraja svojih života.

Kraj

Feb 5, 2012

Veliki Princ

Jednom prilikom nekada baš baš davno, ni akteri ove radnje nemaju predstavu koliko, živeo je jedan princ.

Nije bio mali princ. Čak naprotiv, bio je pravi gorostas. Rodio se kao beba od osam kilograma. A bio je i najmladji od svoje patuljaste braće, no to nije uticalo na njihov već loš odnos gde su ga svi izbegavali. Zapravo, on je bio prava mica od čoveka, srdačni dobrica koji bi svakome da učini. Ali, ono što ga nije krasilo je glupost i naivnost. Bio je prepametan za svoje godine i znao je šta mu je činiti.

Iscenirao je svoju smrt i pobegao u susedno kraljevstvo da bi živeo kao pustinjak na miru jer je načuo da mu braća kuju zaveru da ga ubiju.

U susednom kraljevstvu je živela predivna i prelepa princeza Gordana koja je tih dana po njegovom dolasku bila oteta od strane strašnog zelenog zmaja koji je harao krajem, a zapravo bio pravi boem. Voleo je puno da popije i podivani sa zanimljivim ljudima. Jedina mana su mu bile cigarete, nikako nije mogao da ih ostavi.

Naš princ, eh, gde mi je kultura - sa simpatičnim imenom Gligorije, zaputio se, eto, možda iz puke dosade ili intrige, pravo prema zmajevoj pećini. Mnogi na putu su mu govorili, nemoj sine tamo, ali on je znao da tu nešto ne štima i rešio je da izvidi situaciju.

Stigavši ispred začuo je razne povike i uzdahe iz pećine. Zbunjen, oprezno i polako je zakoračio unutra izvadivši iz korica svoj maš Zmajo-klepac. Prošavši par tunela, naravno ogromnih jer tu živi ogroman gospodin zmaj, naišao je na velika drvena vrata iza kojih se baš glasno čula ta buka o kojoj sam malopre pričao.

Ne znajući sta da radi, a i bio je kulturan momak. On reši da pokuca na vrata i zaista, polagano se vrata otvoriše, i promoli se glava devojačka.

"Da?" zapita ona uljudno i sa smeškom.

"Dobra sestrice.. ja navratio na koju rakiju kod zmaja jer sam čuo da je oteo princezu Gordanu, ali čisto sumnjam u to jer ništa nije onako kako se čini na prvi pogled..."

"E dobro mu ga sroči mladi delijo," začu se iza vrata koja sada povuče zmaj Zelenko "nego ajd udji, taman nam fali jedan za poker, samo se molim te izuj. Hvala!"

Princ Gligorije se izu, zasede sa, kako je posle saznao princezom Gordanom i zmajem Zelenkom i igrali su raznorazne igre, pa čak i boćanje, trule kobile (ovo zaista ne želite da vidite ni znate kako je izgledalo)... i svakojakih pića su popili.

Živeli su dugo i srećno, mada se ne zna kako jer niko više nije čuo za njih.

Kraj.

Feb 4, 2012

Ugovoreni Brak

Iza šest brdašaca, šest barica, pet brda i po kojeg šumarka, malo dalje iza lokalne taverne, živela je jedna starica.
Volela je da pije, ali ne više od tri dana. Volela je puno da jede, ali nikada se nije najela.

No ova starica uopšte nije bitna za našu priču već njena mlada komšinica Djulijana.
Djulijana je navršila šesnaest leta i kako zakon kraljevstva nalaže, mora da podje, kako je ugovoreno već po njenom rodjenju, za Djulija.
Ono što mlada Djulijana nije mogla ni da pretpostavi je da je Djulijo danju bio normalan momak, ali zato noću se pretvarao u nasilnog buntovnika bez razloga.

Kako, opet onaj dosadni, zakon kraljevstva nalaže, prvih deset dana Djulijo i Djulijana moraju da provedu zajedno u istoj sobi i da im se dotura hrana ispod vrata i da ih niko ne ometa u začetku njihovog zajedničkog života. Niko nije smeo da im pridje nit' da virne u njihovu svetu zajednicu. Tako su im palačinke, pice i tortilje doturane ispod vrata, dok su se iz sobe čuli u prvo vreme raznorazni zvuci, više urlici, pa jecaji, a na kraju posle već trećeg dana zagrobna tišina. Čak nisu uzimali ni hranu od ispred vrata više. Posle sedmog dana svi su bili već i više nego zabrinuti. Dogovoreno je sa seoskim većem da se ipak napravi presedan te probije u sobu.

I zaista, kad su probili u sobu imali su šta da vide. Zapravo, imali šta da ne vide jer nije bilo nikoga u sobi već je u podu zjapila rupa.
To je bio prokopani tunel van imanja. Pošto su pretresli celu okolinu ostalo im je samo da zovu čarobnjaka detektiva da pronadje begunce.

Ubrzo je došao smušeni starkelja od 184 godine i 3 meseca, dan se tačno ne zna. Izbajao je u sobi kod rupe malu bajalicu gde može da vidi šta se desilo zapravo u ovoj sobi prethodnih dana i kako su mladenci pobegli.
Vreme je stalo, ali samo za Starkelju... Ovo mu je zapravo pravo ime, verovali ili ne. A onda, iznenada, krenulo je da se odmotava unazad. Prvo neprimetno, a onda sve brže. Nestali su ljudi iz sobe. Kapi na mestu gde prokišnjava su krenule da padaju na gore, miševi po sobi da trčkaraju u nazad... I tada su iz rupe izašli momak i devojka, zapravo dečak i devojčica.

Vreme je opet stalo i onda je nastavilo polako u napred, a devojčica je stala ispred čarobnjaka i počela da mu govori iako on nije uopšte u ovoj vremenskoj radnji nego je samo nemi posmatrač.

"Znam da nas pratiš Starkeljo ali ništa ti neće značiti. Djulijeva buntovnost noću i moj veštičluk - da, ja sam veštica noću.. su odlučili da bežimo iz ovog ljudskog zatvora i odemo tamo gde nas nikada nećete naći."

I tada su otišli kroz rupu, a čarobnjak-detektiv ih je pratio. Izašli su na kišu i raširili ruke kao da grle slobodu. Djulijana se okrenula Starkelji i rekla:
"Zbogom."

Onda je pucnula prstima i Djulijo i ona su nestali.

Nikada ih niko više nije video a živeli su srećno doveka.

Čica miča...

Feb 3, 2012

Leptirov Efekat


Nedavno u jednoj banana republici u Centralnoj Americi... (dakle shvatili ste da je ovo malo modernija bajka) ...živeo je jedan zanimljivi prosjak.

On zapravo uopšte nije bio zanimljiv, samo se pretvarao i tako ubirao pare od ljudi. A potom bi otišao kući u svoju petospratnu vilu i tamo se užasno dosadjivao jer je jako, jako dosadan.

Tako je on odlučio jednog dana da poželi želju da ne bude više dosadan i nezanimljiv i tako je zaista i učinio.

Nakon njegove smrti, nekih desetak godina kasnije, pronašli su njegove ostatke i došli do zaključka da je bio jako zanimljiv čovek.
Od njegove vile su napravili muzej i proglasili ga najinteresantnijim čovekom godine. To je privuklo razne posetioce širom sveta i ekonomija zemlje se naglo popravila.

To je povećalo Lusindinu platu koja je onda skupila dovoljno da može da priušti životni san da otputuje avionom u Pariz. Naime, jako puno se plašila vode i brodova.

Na žalost, njen avion se srušio i jedina je preživela našavši se na maleckom ostrvu nasred mora. Jedino što je mogla da radi je da peca, tako da je pecala i svaki dan bi ulovila neku drugačiju vrstu ribe.
Tako je došla na ideju da napravi kolekciju raznovrsnih riba da prekrati dosadu. Na žalost jednom prilikom je pojela otrovnu ribu i umrla teškom i mučnom smrću.

No, malo je mogla Lusinda da zna da je ona preživela i umrla na plutajućem ostrvu. To ostrvo je jednog dana doplovilo do obala skoro sasvim nebitnog kraljevstva gde je Riki, skromni ribar našao pukim slučajem i dovukao ga blizu svoje kućice na plaži. Našavši nevidjenu kolekciju riba na ostrvu, otvorio je mali muzej čudnovatih riba i tako privukao pažnju svih delova kraljevstva.

Tako je sreo Saru, svoju buduću ženu i sa njom podigao dvanaestoro dece i svi su živeli srećno i zadovoljno do kraja svojih života.

Čica miča i gotova priča.

Feb 2, 2012

Ribareva Priča

Dakle...

Nekada davno u nekom krajnje beznačajnom kutku nekog krajnje beznačajnog ali čarobnog kraljevstva živeo je jedan krajnje nepoznati ribar.

Taj krajnje nepoznati ribar, naš glavni akter, nek ga nazovemo Riki ribar, jednog, ko će ga znati kog smušenog jutra kroz koje je iza musavih oblaka provejavao po koji zračak sunca, rešio da ne ode na svoj posao, to jest, da taj dan preskoči ribarenje. I ode u malu šetnju. Išao je on tako predelom slikanim jesenjim bojama i pitao se kako ranije nije primećivao to jesenje cveće u poljima, ta divna zlatna lišća, taj predivni plavi horizont.
Tako je živahno šetao i šutirao lišće.

Ali tada naidje kraljevska patrola i reče mu jedan od ljudi:

"Dečko, ajde, nema ovde šetanja, ovo su privatni posedi, a i protivzakonito je šutirati kraljevo lišće, zato, ajde, tutanj!"

I on shvati da je to ozbiljna stvar te ode kući da spava i sutra je normalno otišao na posao i to je to.

Feb 1, 2012

Čuveni Zubar

Bio jednom davno... ali baš baš davno u jednom krajnje zabačenom kutku kraljevstva jedan zubar. Za njega su čuli na sve strane sveta ali niko nikada nije znao kako da dodje do njega jer je, jelte, u zabačenom kutku. Tako da nikada nije popravio ni jedan zub.

Čiča miča i gotova priča.

Aaali, pošto svaka bajka mora imati srećan kraj, moramo malo da redekorišemo dotičnu priču:

Jednog dana pre kraja priče došao je jedan neobičan lik kod našeg zubara. Sav oronuo, zadihan i umoran reče:
"JESI TI TAJ!?"
"JESAM!"
"NAPOKON! Popravi mi, molim te, zub. Užasno me boli."

Zubar mu popravi zub, a momak iz zahvalnosti se prvo obrija kod komšije brice, odspava u hotelu pored i onda nacrta mapu do zubara koju je posle prodavao po kraljevstvu i postao jako bogat zahvaljujući tome. A dvoje su se tako i smuvali.

E sad je čiča miča i gotova priča.