Pages

Apr 11, 2012

Čarobnjačka priča

U nekom davnom drugačijem dobu živeše čarobnjaci.

Ne onakvi o kojima čitate po beletristici. Ovo su bili ponositi majstori svog zanata čiji posao bi uglavnom bio da zaleče prirodu, da spoje nespojivo i razdvoje nerazdvojivo.

Jedan poseban momak, koji će posle jednoga dana postati specijalno poznat, tog uobičajenog jutra je pokušavao da zaspi, ali stalno je imao osećaj da mu je neka cvrkutava buba oko glave.

Posle duboke koncentracije da otkrije odakle zvuk dolazi frknuo je iz nemoći i besa i shvatio da on sam proizvodi cvrkutanje svojim šmrkavim nosem.

Toliko se glasno nasmejao da prepade devojku koja je naišla putem. Čarobnjaci inače mnogo obožavaju da dremkaju pored raskršća. Ona odskoči od straha pa ljutito pripreti prstom i nastavi dalje svojim putem.

Naš deran se toliko začudi sebi što nije mogao da prestane da zuri u nju. Bila je to skroz u potpunosti sasvim obična devojka. Toliko je bila neinteresantna u svojoj pojavi da je dodatno iziskivala poglede.

Neka prirodna sila ga pogura za njom. U par skokova je sustigao i nervoznim korakom je pratio njen ujednačeni dosadni korak.

Još jednom je bacio pogled na nju i uplašio se samog sebe. Toliko je devojka izgledala dosadno i neinteresantno da te zabole oči posle par trenutaka. A opet, on je buljio u nju.

Inače, čarobnjaci starog doba ne vide ljude na običan način. Oni vide slojeve koji su naneseni ili su ih ljudi sami sebi naneli.

-ŠTA!? - Prodrala se devojka. Čak i u vikanju, bila je neinteresantna. Fascinantno, pomisli momak.

-Jovan.

-Irena. A sada ćao. Zar ti nije dosta što si me preplašio...?

Ah ta divna monotonost i običnost u njenom glasu. Tu se mladi čarobnjak zamisli. Šta se to dešava sa njim? Da nije neka bolest? Da nije umro pa se Majka sprda sa njim?

Čisto da se zna - čarobnjaci starog doba se nisu radjali kao obični ljudi ili novopečeni čarobnjaci. Njih je stvarala velika moć prirode na sudaru više prirodnih sila. Što ih se više sudara, to se rodi moćniji čarobnjak. Jovan se rodio na sudaru svih sila i bio je jedini kao takav i najmoćniji. Mada, to zapravo niko sem Majke prirode nije nikad ni znao.

Osvestio se na sred puta ne zna se koliko vremena kasnije. Možda su dani prošli. Čarobnjaci svakako drugačije doživljavaju proticanje vremena, i od vremena samog.

Zevnuo je izgovorivši na glas "ZUPABA!" i ne shvativši i iz usta mu iskoči čarobno biće. Uplašeno je slao munje, vatrene kugle, vetrovite pijavice i stenje na njega da ga sredi. Ali uzalud, drekavac je uspeo da pobegne.

U mnogim kraljevstvima zevanje je kažnjivo smrću ako si čarobnjak. Tako prizoveš neko čarobno biće koje potom plaši, maltretira, pa čak i jede nedužne ljude. U očima prirode, svi ljudi su nedužni.

-Ah, šta da se radi, - promrmlja i nastavi niz put. Odjednom se našao u predivnoj alhemičarskoj radionici. Bilo je tu svakojakih drangulija, a čarobnjaci su zavisni o drangulije. Prosto ih obožavaju. Dugo je gledao svašta što bi mu prošlo kroz ruku i odjednom se nadje nasred dvorišta nekog koje mu bi neobično poznato. Tog trenutka pokraj njega protrčaše tri mala deteta i povikaše u glas:

-TATA! TATA! TATA!

Zapanjeno se osvrnu oko sebe i u dovratku male neugledne kuće stajala je Irena. Da, ista ona dosadna i krajnje neinteresantna Irena.

Trgao se toliko jako da se probudio.

Opet je krenuo da zeva i naglas izgovori "ZABADA!" ali na vreme stavi ruke na usta i uspe da ugura nazad jednoroga koji ga ritnu u kvarni zub pa Jovan opsova. Jako blizu njega sevnu grom i sprži jednu staru jelu.

Mladi čarobnjak se sažali na drvo pa ga vrati u predjašnje stanje.

Ovo je već opasno, pomisli Jovan. Prvo zevanje, pa ne poznam razliku izmedju stvarnosti i sna... Šta da radim? Moram do Starkelje.

Čarobnjaci ako mešaju stvarnost sa snom to nije naročito opasno po njih već po nas. Ako pomešaju ova dva, mi, obični smrtnici bi bili zaglavljeni u procepu izmedju sna i jave i ukočeni do kraja vremena.

Dobro je samo da Jovan još nije počeo da zaboravlja snove. To je najopasnije. Tako su nestajala ne samo kraljevstva već i čitavi svetovi.

Jovan zakorači i pojavi se u pisaćoj sobi velikog čarobnjaka. Krenuo je da se uštine ali ga prekinu umilni a čvrsti glas:

-Ne brini Jovo momče, ne sanjaš.

Uzdah olakšanja mu prodrma celo telo. Po podu sobe odjednom izraste razno poljsko cveće. Iskoristio je trenutak i pogledom prošarao po sobi.

Svuda su bile svakojake knjige, naravno većinu ih je napisao Starkelja. Samo je jedna polica bila odvojena na istočnom zidu gde su bile tudje knjige. Čak dve Jovanove. To ga natera da se nasmeši.

-Danka će biti srećna zbog tvog cvetnog poklona.

-Ah naravno, nema na čemu, stari. Nego, reci mi šta da radim...?

-To nije problem. - Reče čovek duge potpuno sede brade i kose, odeven u sivu somotnu haljinu, lica koje nije odavalo godine. - Uzmi ovo.

Dao je mladom čarobnjaku u ruke knjigu čiji naslov "Život" nije odavao šta bi se krilo unutar njenih korica. Kada je Jovan okrenuo prvu stranu, razrogačio je oči. U narednih par strana istog sadržaja već je zaprepašćeno ustuknuo.

-Kakva je ovo magija??

-Nikakva, a možda i svakakva. - Odgovori Starkelja. - Nastavi.

Momak već skroz u neverici okrenu podosta strana preskočivši skoro četvrtinu knjige i nadje deo koji ga zanima. Tu je pisalo:

"Dao je mladom čarobnjaku u ruke knjigu čiji naslov "Život" nije odavao šta bi se krilo unutar njenih korica. Kada je Jovan okrenuo prvu stranu, kada je Jovan okrenuo prvu stranu, kada je Jovan okrenuo prvu stranu, kada je..."

-Šta je ovo? - Zbunjeno upita.

-Jao, to je čarobnjačka petlja. Zanemari i preskoči dvadesetak stranica.

Jovan to učini i dodje na deo gde piše:

"Jovan to učini i dodje na deo gde piše: "Jovan to učini i dodje na deo gde piše: "Jovan to učini..."

-Sada se šališ sa mnom, Starkeljo?

-Ne... Preskoči još malo i ide moje objašnjenje.

Nakon još dvadesetak stranica Jovan nadje pasus posle onoga gde piše šta se sada dogadja.

-Čitaj naglas. - Zahtevao je Starkelja.

Mladi čarobnjak se nakašlja i počne da čita:

-Starkelja mu tada objasni odakle mu knjiga. Rekao je, sećaš li se onomad kad smo se pošteno napili u "Četvrtini mača"? E pa tada si mesečario. Usred noći si skočio na noge, zgrabio pero i materijalizovao ovu knjigu pred sobom i u par treptaja oka je ispisao celu. Onda si mi je dao i rekao da ću znati kada da ti je vratim. I da ću ti reći da si se zaljubio i jedino rešenje ti je da budeš sa tom običnom Irenom i da ti rodi devetnaestoro dece i poslednjeg ćeš nazvati po meni. I svi će živeti dugo i ne uvek, ali uglavnom srećno.

Jovan je tako učinio i zaista tako sve bi.

Kraj?

No comments:

Post a Comment