Nekada davno beše jedna grupa bitangi koja je harala divljim zapadom. Toliko nesnosno su činili svima dobro da su vlastelini i bogataši morali da unajmljuju bandite i revolveraše i raznorazne vucibatine da ih srede.
Ali, niko nije bio dorastao deda Dadi i njegovoj četrdeset i dvojici darodavaca.
Što je takodje zanimljivo niko nije bio u stanju da pronadje njihovu jazbinu niti da očekuje kada i odakle će se pojaviti i rešavati probleme kao što su loši putevi, signalizacija, propali usevi, suša, glad i šta-ti-ja-znam-već.
Dankan MekPaf se baš tih dana doselio u podnožje Vajoming planina u divljinu podigavši mali ranč gde je gajio svega sasvim dovoljno za svoje potrebe jer više nije želeo.
Jedno veče dok je bacao smeće vide kako se jedna stena pomera i iz nje istrčavaju četrdeset i tri čoveka. Poslednji je zastao i rekao tiho ali dovoljno glasno da i MekPaf može da čuje:
-Ajde steno, zatvori se.
I zaista, velika stena se vrati na predjašnje mesto i zatvori prolaz odakle izadjoše ti silni ljudi.
Iz puke znatiželje šta se nalazi u prolazu iza stene Dankan sačeka da se ljudi dobrano odalje i pridje steni i tiho ljubazno upita:
-Oprostite na smetnji. Da li biste bili ljubazni da se otvorite da čisto virnem unutra šta se nalazi?
Na to stena odgovori:
-Ah, ta niko nikad nije bio toliko pažljiv prema meni. Svakako da ću vam divni gospodine ustupiti prolaz u pećinu. Samo, molim vas, budite pažljivi, malo je namrgodjena. Njen dragi Izvor... Pobegao je sa drugom - Rekom.
Dankan se složio da je to stvarno teška situacija i složio se da će razumeti ako ga Pećina otera. Tako je kročio posle ne puno dugačkog hodnika u prostranu pećinu ispunjenu silnim blagom i bogatstvima o kakvim može samo da se sanja. Njega to ipak ništa nije dojmilo jer nije bio materijalista već se raspričao sa Pećinom pokušavajući bar malo da je uteši i to joj je zaista i pomoglo.
Nakon nekog vremena se oprostio i sa Pećinom i Stenom i otišao da večera u svojoj brvnari. Pojeo je krompir sa sirom u paradajz sosu i bio jako zadovoljan.
To veče je jako dobro spavao a nikome nikada nije ni pomenuo deda Dadu i njegove darodavce. Naravno da ih je odmah prepoznao. Oni su nastavili da haraju dugo zapadom a on je dugo vodio svoj samački život povremeno se družeći sa Stenom i Pećinom.
Svi su bili zadovoljni i srećni i živeli bi tako jako dugo da se nije pojavila Šareni-Cvetak-Zanovetak.
Ali to je već neka druga priča koju ću vam možda nekom drugom prilikom ispričati.
Kraj.
No comments:
Post a Comment