Pages

Feb 19, 2012

Usamljenik


Beše to jednom za velikoga rata gde se sjatiše veliki osvajači na Evropu. Daleko od svega toga, tamo iza kraja sveta, bio je jedan veliki usamljenik,  Sivi-pas-koji-više-ne-laje.

Živeo je kao vrač pogadjač u jednom malenome selu odmah ispod velikih vodopada. Pošto ga je krasio izuzetan talenat u svoj toj vračarskoj veštini, reši on da na prevaru nadje sebi ženu. Poželeo je da prekine cikluse usamljenosti.

Zbog toga podje kod svog brata Izgorele-breze koji se istim poslom bavio, ali u susednom selu. Samo petnaestak izlazaka sunca dalje.

Izgorelom-brezi baš tada pukim slučajem ponestaše neki sastojci za melem protiv bolova i reši da zafrkne svog mladjeg brata. Ubedi da bi mogao da načini da se devojka Prolećno-sunce zaljubi u njega ukoliko donese specijalna tri sastojka. Tuce maslačaka sa vetrovite livade, jaje iz gnezda ognjene ptice sa visokog brda u blizini, i mešina vode iz bodljikavog drveta iz kanjona nedaleko odatle.

Sivi-pas-koji-više-ne-laje pristade na pogodbu bratovljevu i podje u pohod ni ne slutivši da je devojka već zaljubljena u njega i da samo blagougodjava svom jako lenjom bratu.

Već istog dana sakupi tuce maslačaka i uspe se na pola visokog brda i prespava udobno se smestivši u krošnji starog drveta.

Sutradan je stigao do gnezda ognjene ptice ali ona je bila mrzovoljna da napušta gnezdo pa je čak četiri dana morao da sačeka dok se ova nije vinula u nebo i odletela u potrazi za hranom. Brže bolje je uleteo u gnezdo, zgrabio jedno jaje i pobeže glavom bez obzira. Svako zna da ako te ognjena ptica uhvati dok činiš takav zločin mogu samo da te dodaju na spisak ispod totema.

Do kanjona mu je trebalo dobrih deset, ne, ipak je bilo jedanaest izlazaka sunca. Tu je potražio bodljikavo drvo ali u jednom trenutku naidje skroz očekivano na četiri kojota. Ovi gladni, pojeli bi se medjusobno. Ali eto, došao dobar zalogaj i dadoše se u trk da ga smažu. 

Tu se Sivi-pas-koji-više-ne-laje jako prepao i pojuri kako ga noge nose odatle. Požele u trenutku da je zaboravio na svoje glupave želje da prestane da bude usamljen, jer ništa mu to neće značiti sada kad bude pojeden. Toliko je bio u strahu da nije ni primetio rupu ispred i upade unutra. Nije dugo padao. I nije se čak ni povredio, samo se malo ugruvao kad se dočekao na fini uglačani kameni pod tunela. Iznenadjen šta će on tu i kako se sad odjednom tu našao počne da luta. Trajalo je to satima, možda čak i izlascima sunca, kad odjednom naidje na jednog čoveka čudne boje kože i obrijane glave obmotanog u neku veliku krpu.

Ovaj ga pozdravi i predstavi mu se kao putujući Šao-Lin monah. Reče da upravo je pošao kući te da ovaj može sa njim, sigurno će mu se dopasti.

Što da ne - pomisli Sivi-pas-koji-više-ne-laje i podje sa monahom koji se predstavi kao Fu Ju Hui Dju. Ne zna se koliko su dugo oni tako putovali jer u tunelu je jednostavno nemoguće meriti vreme. Ali na trenutke se činilo da putuju jako kratko, a onda opet i beskrajno dugo. 

Kada su stigli do hrama monah objasni vraču da je stigao na Tibet i da je ovo njegov dom - Šao Lin manastir. 

Kako je tamo proveo neko vreme, Sivi-pas-koji-više-ne-laje shvati u svoj toj lepoti i miru, kako unutrašnjem koje je stekao, tako i spoljašnjem u svetu koji ga tu okružuje, da on zapravo nije usamljen već samo drugačiji. 

Tako se nastanio u manastiru i živeo je dugo i srećno do kraja života.

Kraj.

1 comment:

  1. Zanimljivo :)) kraj me podseti na jednu knjigu koju sam citala :D

    ReplyDelete