Pages

Feb 19, 2012

Neispavana Lepa


Neznano kada, u brdima zaboravljenog šumskog kraljevstva gde ljudska noga retko kroči, živeli su Aventija i Antun. Voleli su se i živeli skroman ali ispunjen život koji je doveo do rodjenja deteta. Odmah su znali da će biti predivna osoba i nazvali su je još pre njenog pojavljivanja ovozemaljskog Lepa.

Te tragične noći Antun je pomagao pri porodjaju i Aventija se naprezala i trajalo je to dugo u noć i napokon se beba promolila i izašla napolje. Antun je obavio sve u tom polumraku i onda je prineo mama Aventiji bebu na svetlo da je vide. Oboje su premrli od straha, doživevši srčane napade i završivši svoje životne priče.

Nekim čudom Lepa je preživela i nastavila da živi u tom zabitom kutu. Bila je jako tužna i usamljena i stalno je plakala. I nije mogla da zaspi. Koliko god se trudila - nikako. 

I tako su godine prolazile, godišnja doba se nizala, a Lepa se navikla na nesanicu i na plač. Šta god da je radila suze su se same slivale niz njene obraze. Jednog kišnog jutra je pratila zeca u lovu do ulaza u pećinu. Odvažila se i kročivši unutra nadje se u divno uredjenom hodniku koji, kako je uvidela zbog puno paučine i prašine nije jako dugo korišćen. Osim što su sitni glodari krstarili tuda. Iz proste intrige je nastavila da luta po hodniku i dodje do nekih naizgled vrata i pritisne ih i ona se povukoše malo prema njoj i otvoriše u stranu. 

Pred njom je odjednom puko pogled na predivne odaje kao iz bajke. Veličanstveni ležaj sa pozlaćenim svilenim baldahinima kao da je lebdeo iznad tla, sa leve strane stočić sa svakojakim posluženjem. A sa desne.. Odatle se začu glas:

"Ko je to?"

"Lepa ovde.." Ni ne shvatajući kako zna da priča ovim čudnim jezikom obrati se devojka. 

"Pa dodji da te vidim, dete. Ja sam čudesno čarobno ogledalo. Sve vidim sem tebe. Zainteresovala si me."

Tada devojka pridje ogledalu. Ono prvo vrisnu, a onda pokuša da pobegne iz sebe i pukne na bezbroj delova. 

Shvativši da je napravila neki, definitivno ne baš mali problem, Lepa se brže bolje pokupi, zatvori tajna vrata za sobom i pobeže kući. Ubrzo je i zaboravila na taj nemili dogadjaj i nastavila normalno sa svojim životom pitajući se gde li se denuo onaj glupi zec zbog kojeg je propustila večeru.

Daleko odatle živeo je Ivica. Sitni prevarant, sin Rikija ribara koji ga se odrekao preko novina. Živeo je na dvoru i varao tako ljude dok nije prevario pogrešnog čoveka. Ili je pogrešno prevario pravog čoveka. Tako je zaradio teške batine, toliko gadne da su mu stradale oči i nastavio je da tumara kroz život u mraku. Nekim čudom uvek bi mu se našlo negde hrane jer bi se svi sažalili na njega. 

I tako je Ivica odlutao jednom do brda zabačenog šumskog kraljevstva. I stigao je do jednog izvesnog proplanka.

I tako je Lepa jednog dana sela nasred izvesnog proplanka i lila gorke suze kako ona samo ume razmišljajući o gorkom životu, kad iznenada preko nje se strovali jedan čovek.

Prepadoše se oboje i ispreplitaše se kao da su zaplesali ali u nekom ležećem položaju i tada par Lepinih suza dotakne oči Ivicine i on kroz koji trenutak progleda.

"ČUDO!" Vrisnuo je. "Ovo je čudo! O hvala predivna gospo što si me zalečilaaaaaAARGH!"

Tada ponovo Ivica izgubi vid od straha jer jednostavno ne postoji ništa ljudsko na ovom svetu što može da vidi njeno lice i preživi to. No nekim čudom, opet, Ivica preživi. Ali bez vida. Lepa se tu još više rastuži i počne da jeca, cmizdri, plače i nariče, a Ivici odjednom u glavi krenu da se pojavljuju razne slike novca kako mu sa neba pada u krilo.

"STANII! Stani. Stoj. Čekaj sestrice. Imam ideju! Sjajnu ideju. Pazi ovako! Jel me pratiš?"

Odjednom Lepa dobi nalet uzbuđenja jer joj se po prvi put neko obraća u životu a da nije pao pre ili posle toga ničice mrtav.

"Naravno. Pratim te. Do kraja sveta ako treba."

"Pazi 'vako. Pretpostavljam da ti vodiš usamljeni život ovde u kraju. I pretpostavljam da si sada potvrdno klimnula glavom iako ja ne vidim, ali pusti sada to. Imam poslovni predlog za tebe. Da mi lepo skupljamo te tvoje suze i prodajemo kao lekovitu vodicu i zgrnemo silne pare i živimo ko lordovi, pa ti posle možeš kod nekog čarobnjaka da promeniš svoj lični opis. I srećni svi."

Lepa pristane i zaista zgrnuše silne pare i zaista su živeli kao lordovi, a možda čak je ona jednog dana i promenila lični opis pomoću nekog čarobnjaka, a živeli su srećno i zadovoljno do kraja svojih života.

Čiča miča i gotova priča.

No comments:

Post a Comment